Piše mr Nada Ponjević, profesor srpskog jezika i književnosti
“Naša zemlja nosi u sebi duboke ožiljke viševjekovnih stradanja, nastalih isključivo zbog toga što smo Srbi — narod koji je kroz istoriju mnogo propatio zbog svoje identitetske odrednice. Nikad nismo osvajali tuđe, ali smo krvlju branili svoje: vjeru, jezik, grobove i zavjete. I svaki put kad su mislili da smo nestali – vaskrsavali smo iz pepela. Međutim, najveći izazovi i najteži udarci nisu oni koji nam dolaze spolja, već najdublje rane sami sebi nanosimo iznutra. Kako je mudro zapisao NJegoš: „Ne bojim se vražijega kota, neka ga je ka’ na gori lista, no se bojim od zla domaćega.“
U ratovima smo gubili živote, a u miru dušu. Još je Jovan Jovanović Zmaj upozoravao:
„Učili nas, mučili nas
da budemo sve,
samo sinci srpske majke,
samo Srbi NE.
Al’ družeć’ se s vukom, lisom,
lav je ost’o lav,
još nas ima što kličemo,
ja sam Srbin sav!“
U komunističko doba ućutkivani su vjera, Bog i srpski identitet. Progonjeni su rodoljubi, zabranjivana djela i sakrivana istina. Danas, hvala Bogu, srpska djeca uče iz čitanki iz kojih isijava istina i u kojima se konačno jasno navodi: da je srpski srednji vijek vrijeme duhovnog i državnog uzleta, najsvjetliji period srpske istorije; da je Dučić u emigraciji napisao „Vjerujem u Boga i srpstvo“; da je Biblija „knjiga nad knjigama“; da dubrovačka književnost pripada srpskoj kulturnoj baštini itd. Sve ono što je decenijama bilo skrivano, danas se uči kao neupitna istina. Ali, i pored jasnog nastavnog plana i programa, uvijek se iznova pojavljuju pritisci. Profesori se prozivaju, opominju, pa i prijete im.
Kažu – nemoj „srbovati“! Nemoj pričati o Srbima!
A o čemu će profesor srpskog jezika govoriti ako ne o Srbima?
Kažu – nemoj pričati o Bogu!
A kako zaobići Boga kad u čitanci za drugi razred stoje Žitije Svetog Save, Žitije Svetog Simeona, Pohvala Svetom knezu Lazaru, Slovo ljubve Sv. Stefana Lazarevića, sve svetac do sveca? Ko je utemeljio našu državnost ako ne Sveti Nemanjići? Ko je uredio školstvo, crkvu, pravo – ako ne Sveti Sava? Ko nam je darovao pismenost ako ne Sveti Ćirilo i Metodije? Kako, dakle, da ne govorimo o Bogu kad je sve što imamo Božiji dar i djelo Božijih ljudi?
Kažu – nemoj pričati o Carstvu nebeskom!
A kako obraditi Bibliju kojoj je posvećeno dvadeset strana, a da se ne govori o životu vječnom, smislu postojanja i Carstvu Božijem? Kako obraditi narodnu epiku bez Kosova i izbora cara Lazara? „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.“
Kažu – nemoj pričati o Vaskrsu!
A kako govoriti o životu, a ne spomenuti pobjedu života nad smrću? Vaskrs je srž hrišćanstva, temelj na kojem stoji svaka nada i smisao.
Kažu – nemoj toliko pričati o ćirilici!
A kako preći preko ćirilice, kad je ona jedan od stubova nacionalnog identiteta? Ćirilica nije samo pismo – ona je simbol trajanja. Jezik bez pisma je narod bez pamćenja.
Kažu – nemoj toliko pričati o stradanju Srba!
A kako predavati Bojićevu Plavu grobnicu bez Albanske golgote?
Kako objasniti Dučića, Rakića, Crnjanskog, Stankovića, Miljkovića, Jakšića i gotovo sve srpske pisce, a ne spomenuti njihovu žrtvu za srpsko ime? Krovne prosvjetne institucije Republike Srpske, Ministarstvo prosvjete i RPZ, napokon ističu značaj Dana sjećanja i organizuju odlazak u Donju Gradinu, ali bez obzira na to, pojedini školski službenici i dalje pokušavaju da to bojkotuju i prikrivaju od javnosti sve što se po tom pitanju preduzme.
Samomržnja u srpskim zemljama poprima zabrinjavajuće razmjere. Kao da dahije ili austrijske krvopije i dalje kažnjavaju svakoga ko se usudi da kaže: „Ja sam Srbin“. Sjetimo se samo novosadskog profesora hemije koji je suspendovan jer je na slici svojih učenika napisao: „Moji Srpčići“. Zamislite – u srpskoj zemlji ne smiješ tepati svojoj djeci kao Srbima, jer to navodno „vrijeđa“!
Isti ispadi se dešavaju i u pojedinim školama u Republici Srpskoj gdje se izbjegava javno govoriti o srpskim žrtvama da se ne bi, navodno, uvrijedili učenici druge nacionalnosti. Ako ovako nastavimo, doći ćemo u apsurdnu situaciju da se izvinjavamo zbog toga što su nas klali.
Zašto bi bilo koga vrijeđalo to što poštujemo sebe?
Ko nam danas brani da podižemo spomenike svojim žrtvama?
Ko nam brani da pišemo ćirilicom?
Ko nam brani da spominjemo Boga?
Niko – osim nas samih.
Kako samo riječi Petra Kočića i danas jasno odjekuju: „Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.“
Nemojmo misliti da je ovo problem jedne škole ili jednog grada. To je problem svakog od nas. Jasenovac je i dalje gola ledina. Šargovačka djeca i dalje čekaju svoj spomenik.Ćirilica širom Srpske nestaje sa izloga, tabli, ekrana. Istina se šapuće – umjesto da se izgovara jasno, ponosno i glasno.
Međutim, nećemo pristati da nam zabrane da učimo svoju djecu ko su. Nećemo ćutati, borićemo se kao što poručuje i Aleksa Šantić svim neprijateljima srpstva:
„Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi
Bog je slobodu dao za čovjeka.
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama.“
Zaista treba svi da se zapitamo: Ako se na času srpskog jezika više ne bude govorilo o srpstvu, Bogu, ćirilici, Kosovu, stradanju i Vaskrsu – o čemu će se onda govoriti i šta će ostati od nas?
Neka svako da svoj doprinos u očuvanju istine, kako radili tako nam Bog pomogao.”
Nada Ponjević
