„Vučić je psihopata“, „Ne znaš kako je nama 12 godina“ „ Nije Vučić toliko loš, meni je njega žao, ali ovi njegovi su uništili Srbiju“ „Dosta je više, samo da institucije krenu raditi svoj posao“ „ Šta smo sve doživljavali u državnim preduzećima od kadra SNS-a“ „ Samo se vi iz Republike Srpske nemojte miješati „ E bar sada neće biti onog konjoslava“. Ovo su mi odgovorili moji prijatelji, rodbina, poznanici iz Srbije kada sam pitala „Šta toliko ne valja?“. I vidite 10/10 je reklo da ne valja. Stoga tekst neću bazirati na filozofiranjima, dobrom poznavanju bilateralnih odnosa, međunarodnog prava, unutrašnjoj organizaciji države, baziraću ga na potrebama čovjeka.
Država na kraju svega služi narodu i postoji zbog čovjeka. Zbog čovjeka koji ustaje u šest ujutru, ide na posao, plaća račune, školuje djecu, plaća kredit, preživljava. Sistem Aleksandra Vučića je zaboravio čovjeka. I tu je suština problema. U bahatosti pojedinaca koji se ponašaju kao „rođeni sa funkcijama“, u partijskim kadrovima koji zaboravljaju da su javne ustanove vlasništvo građana, u osjećaju trpnje, ćutanja i moljenja onog što mu po zakonu pripada. Svi oni koji imaju i malo mozga svjesni su ovih manjkavosti. Svjestan je i Vučić i SNS će morati proći kroz duboku reorganizaciju. Putevi, pruge, bolnice jesu važne ali ako čovjek u vlastitoj državi izgubi osjećaj dostojanstva onda se zadovoljstvo ne može zatrpati kilometrima asfalta. Aleksandra Vučića nisu koštali samo „studenti“, koštali su ga „njegovi“ ljudi. Program koji je iznio pred izbore a kojim najavljuje duplo smanjenje broja ministarstava i ozbiljne rezove „uhljebima“ SNS-a bio je još jedan razlog da glasaju protiv njega. Ali za njegovo buduće političko djelovanje, pročišćenje je nužnost.
Vučić je dobro vodio spoljnu politiku, imao poteze vrijedne podržavanja. Sa aspekta čovjeka ulijevao je sigurnost svojim umijećem pregovaranja, insistiranjem na miru, poštovanjem koje je uživao od mnogih lidera. To nije mala stvar za narod koji dobro zna koja je cijena rata. Republika Srpska je uvijek imala podršku, sjetimo se pandemije (želim da vjerujem da bi takvu podršku uvijek imala ko god je na čelu Srbije) ali srpske opštine u Federaciji BiH ne bi i to sam sigurna. Nikada u svojim posjetama nije zaobišao Drvar niti pomoć Glamoču, Grahovu i Bosanskom Petrovcu.
Vanredne parlamentarne izbore u Srbiji je dobila „Studentska lista-Studenti pobeđuju“ i volju naroda treba poštovati. Ali poštovanje ne znači da već prvi potezi ovog pokreta nisu za preispitivanje. Svaka promjena je zdrava, pa i ova, mladi ljudi su pokretač promjena, obrazovani ljudi mogu okretati taj točak. Ali točak može ići i uzbrdo i nizbrdo. Upadanje u institucije, smjene mimo procedura, galama, pritisci, ulični zakoni sigurno nisu garancija za bolje društvo. Jer jedno je protest a drugo preuzimanje odgovornosti za državu. Srbi su narod koji ima bogatu istoriju, narod koji je osjetljiv na vjeru, nacionalnu pripadnost i tradiciju. Za nauku su tri prsta broj, za narod su tri prsta simbol svetog trojstva i nacionalne pripadnosti i o tome se ne pregovara.
Sadašnji čovjek se u svemu izgubio. Sjedi u fotelji, razmišlja. Strepi hoće li biti nemira, čudi se i euforičnom slavlju kao da je glasanjem riješen svaki problem. Život ne čeka da se političke strasti smire, računi stižu, bolesti ne biraju. Možda se i pokajao ako je dao glas, možda čeka bolje. Zbunjen je…
Zato Srbija ne treba da bira između nekritičkog obožavanja jednog čovjeka i nekritičkog povjerenja u one koji žele da ga zamijene. Jer na kraju neće biti najvažnije ko je najglasnije branio Vučića, ko ga je napadao a ko je branio pokret. Najvažnije će biti pitanje „hoće li narodu biti bolje“? Jer u suprotnom promjene su počele i neće stati.
Jelena Bojanić/Tragmedia
