Međunarodni arbitar za međuentitetsku liniju razgraničenja u naseljima Dobrinja jedan i Dobrinja četiri, irski sudija Dijarmud Šeridan, na današnji dan, 24. aprila 2001. godine objavio je konačnu odluku kojom je veći dio sporne teritorije, koja je nakon Dejtonskog sporazuma pripala Republici Srpskoj, predat Federaciji BiH.
Podsjećamo, 5. februara 2001. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH Volfgang Petrič donio je odluku kojom je obavezao Republiku Srpsku i Federaciju BiH da pitanje razgraničenja u Dobrinji jedan i četiri riješe putem arbitraže, čija će odluka biti konačna i obavezujuća. Tom prilikom za arbitra je imenovan sudija Šeridan.
U svojoj odluci Petrič je naglasio da je pitanje međuentitetske linije u Dobrinji ostalo nerješeno još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Iako su formirane radne grupe s ciljem da se pronađe rješenje, one nisu uspjele da postignu konačan dogovor, posebno imajući u vidu da linija razgraničenja prolazi kroz pojedine stambene objekte.
Nešto manje od tri mjeseca kasnije, na današnji dan 2001. godine, arbitar je donio odluku prema kojoj je najveći dio Dobrinje jedan i Dobrinje četiri pripao Federaciji BiH.
Prema konačnoj arbitražnoj odluci, Republici Srpskoj su pripale pojedine zgrade, autobuska stanica, kao i pravoslavna crkva na Veljinama, a nanovo joj je oduzet veliki dio teritorije.
Arbitar je ujedno izmjestio dejtonsku liniju, koja je ranije prolazila kroz stanove, tako da ona ubuduće ide između zgrada. Na taj način Federaciji je pripalo oko 800 stanova, dok je u Republici Srpskoj ostalo približno 250.
Situacija je takva da i danas, četvrt vijeka od Šeridanove odluke, međuentitetska linija ide kroz ulicu sa dva imena i park sa dva imena.U Republici Srpskoj ulica nosi ime Nikole Tešanovića, a dio parka i ulica Trg kralja Aleksandra, a u Federaciji i ulica i park Trg sabora bosanskog.
Srbi koji su nakon Dejtonskog sporazuma napustili Federaciju u tadašnjem dijelu Republike Srpske kupili su stanove pa da nanovo ne bi ostali u Federaciji BiH ponovo su ih u bescijenje prodavali. Ostali su i bez škole jer su Šeridan i Petrič vjerovali da će djeca srpske nacionalnosti koji u ovom dijelu nisu imali školu biti prinuđeni da idu upravo u ovu koja im je oteta.Međutim kako su Federaciji rekli zbogom nakon Dejtona to su učinili ponovo pa su djeca i iz tada Srpske Ilidže i Srpskog Novog Sarajeva išli u kasarnu Slaviša Vajner Čiča pa su u to vrijeme bile i jedna i druga škola u istoj kasarbni na različitim spratovima, a na spratu iznad njih nalazilo se i obdanište.
Tadašnji gradonačelnik Srpskog Sarajeva pokojni Predrag Lasica konstatovao je da je ova arbitražna odluka za Dobrinju bila veoma štetna.
– Moj prvi utisak je nepovoljan, jer zastupali smo i borili se za faktičko stanje Nemam tačan podatak o broju ljudi koji ponovo ostaje bez krova nad glavom, ali situacija je katastrofalna čim linija razgranicenja ide između Autobuske stanice i škole – rekao je tada Lasica.
Glas Srpske
