Jedan kostim bubamare, suknjica na dječaku i pregršt reakcija. Kao narod volimo da se u sve miješamo, da osudimo ili pohvalimo ali samo da budemo dio priče. Društvene mreže su nam pružile priliku da govorimo ono što mislimo i da time napravimo veći odijek nego milion skupštinskih saziva, političkih inicijativa, promjena zakona. Priča o kostimu bubamare je odjeknula jer ju je prezentovala javna osoba i dobro je što je tako. Pitanje je koliko bi odjeknula da je neko drugi o tome pričao. Ne upirem ovdje prstom u vrtić, moglo se desiti, moglo je dijete samo izabrati kostim ali upirem prstom u reakciju. Dijete sa dvije godine nije svjesno, vaspitač je i te kako svjestan. Ako se to zove dječija sloboda, izraz djeteta koje istražuje onda i svako nasilje možemo posmatrati istraživanjem. Ovo nije priča o suknjici , ovo je priča o budućnosti naše djece, a svijetle budućnosti nema bez temelja koje je prošlost postavila.
Kao neko ko se godinama bavi predškolskim vaspitanjem i ko duboko vjeruje u značaj tradicionalne porodice, ne mogu da se ne zapitam kada smo počeli da se stidimo onoga na čemu su odrastale generacije prije nas. Kada su porodica, poštovanje roditelja, autoritet, običaji i tradicija postali nešto što neprestano moramo da opravdavamo? Danas se pod plaštom savremenosti i napretka sve češće nude novi društveni i vaspitni modeli, uglavnom preuzeti sa Zapada. Ne tvrdim da je sve što dolazi sa Zapada loše, ali se otvoreno protivim nekritičkom prihvatanju ideoloških sadržaja koji nisu primjereni uzrastu djece i koji se uvode bez jasnog razgovora s roditeljima. Vaspitno obrazovne ustanove nisu mjesto za ideološke eksperimente. Mjesto su za djetinjstvo, odrastanje i obrazovanje. Ko god me poznaje zna da kroz predškolsku ustanovu „Kod bake“ od osnivanja njegujem tradicionalno i zdravo odrastanje. Svjesna sam i da nove generacije nemaju mnogo razumjevanja za tako nešto, ali isto tako sam svjesna da nam svima treba vrijednosni restart.
Sjetimo se samo kako se nekada odrastalo. Djeca su se igrala u dvorištima, pravila kućice od granja, trčala bosa po travi, učila da dijele, da pomognu komšiji, da pozdrave starijeg. Znalo se šta znači data riječ, šta znači odgovornost i koliko vrijedi porodično zajedništvo. Nismo imali toliko igračaka, ekrana i savremenih programa, ali smo imali vrijeme jedni za druge. Imali smo običaje koji su nas okupljali i vrijednosti koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Vjerujem u porodicu kao temelj društva. Vjerujem u značaj majke i oca, u roditeljsku odgovornost, u poštovanje starijih, u naš jezik, vjeru, kulturu i običaje. Vjerujem da dijete treba da zna odakle dolazi kako bi jednog dana znalo kuda ide. To ne znači da treba odbaciti savremena znanja niti učiti djecu da ne poštuju one koji žive drugačije. Ali ne pristajem na ideju da je sve tradicionalno prevaziđeno, a sve novo automatski napredno.
Zato se ne plašim da kažem da sam zagovornik tradicionalnog vaspitanja.Ne treba da njegujemo sistem u kojem će se izgubiti porodica zarad prolaznih trendova. Društvo koje prestane da čuva porodicu i tradiciju rizikuje da izgubi upravo ono što ga povezuje.
Uvijek sam se protivila nazivanju roditelja imenima, smatrala sam da imaš majku i oca i da oni nisu nikakvi tvoji „ortaci“. Oštro se protivim i vremenima koji evoluiraju majku i oca u „roditelj jedan“ i „roditelj dva“. A tek se protivim nametanju vrijednosti koje nisu u duhu naše tradicije, vaspitanja i običaja. Danas je to suknjica na dječaku, sutra ispitivanje o osjećanjima i polnoj pripadnosti, za nekoliko godina kriza identiteta u društvu. Na mala vrata dopuštamo ulaz vrijednostima kojima ne pripadamo. Uništili smo selo koje nas hrani, pomjerili smo moralne granice koje hrane dušu, normalizovali smo mnoge izopačene vrijednosti. Porodicu moramo spasiti.
Jelena Bojanić/Tragmedia
