Povodom obilježavanja 33. godišnjice smrti 12 beba, na Spomen-obilježju “Život” u Banjaluci danas su položeni vijenci i cvijeće za nevino stradalu djecu.
Vijenac su položile porodice preminulih beba, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić i izaslanik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.
Ruže je položila i delegacija srpskih predstavnika u institucijama na nivou BiH, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Ministarstva porodice, omladine i sporta Srpske, konzulata Srbije u Banjaluci, generalni direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske Vlado Đajić, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, te druge institucije i udruženja Republike Srpske.
Sekretar udruženja “12 beba” i majka jedna od preminulih beba Željka Tubić kazala je da je ovo period kada srpski narod obilježava mnoge godišnjice zločina za koje još uvijek niko nije odgovarao.
– Tog maja i juna 1992. godine mi majke nismo ni slutile da su naše bebe već unaprijed osuđene na smrt, nisu im dali da udahnu život. Razlog je bio samo taj što su rođene u Republici Srpskoj, u Krajini, koju su svjetski moćnici u svojim bolesnim i zlim umovima okarakterisali kao lošu – poručila je Tubićeva.
Prema njenim riječima, njihove bebe i danas, nakon 33 godine stoje na braniku otadžbine Republike Srpske, a njihovo stradanje je bio najveći motiv tek stvorenoj vojsci RS da krene u odlučujuću i najčasniju bitku, bitku za proboj Koridora.
– Sa ovog mjesta na današnji dan šaljemo poruku cijelom svijetu da se više nikada i nigdje ne desi ovakav zločin i da im stradanje naših 12 zvjezdica bude opomena za sve buduće postupke. Naše zvjezdice će uvijek da sijaju u našim srcima, a dok ih se sjećamo one će i da žive – rekla je Tubićeva.
Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac kazala je da se ovaj strašni zločin nikada ne smije zaboraviti.
– Kada bismo mogli da vratimo vrijeme, da se vratimo u taj maj 1992. godine, kada su majke rađale svoju djecu, svi bismo uradili isto što i one – vapili za pomoć, molili da se spasu životi nevinih beba. Da su moćnici tada čuli njihove jauke, njihove molbe, možda bi sve bilo drugačije. Ali tada su radili o našoj glavi i stradala su nevina djeca – poručila je Graorac.
Nema tog dana, kako kaže, kada se roditelji ne sjete svoje djece. Nema trenutka kada se ne zapitaju šta bi bilo da su ostali živi.
– Ovo je tragedija jednog vremena u kojem pitanje života nije imalo vjeru ni naciju. Bebe koje su tada rođene bile su i srpske i bošnjačke. Svima je bio potreban samo kiseonik da prežive – izjavila je ona i dodala da je naše da vjerujemo da će oni koji su počinili ovaj zločin odgovarati, ako ne pred ljudima, onda pred Bogom jer Bog je taj koji sudi.
Prema njenim riječima, niko nikada nije preuzeo odgovornost, a svi znaju da odgovornost postoji i za ratne zločine nema zastare.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić izjavio je da je stradanje banjalučkih beba najveći zločin koji se ne smije ponoviti.
– Najveći zločin u sudskoj praksi je gušenje, a ako je to gušenje bebe, to je onda zločin nad zločinima. Nisam siguran da ćemo dočekati dan kada će se svijest i odgovornost za ovaj zločin pojaviti ili doći pred neki sud, ali sam siguran da smo svi svjesni da nam se to nikada više ne smije dogoditi – rekao je Stevandić.
Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković izjavio je da svaki spomenik govori, a ovaj plače, zato što se radi o stradanju beba koje je tek trebalo da upoznaju svijet.
– Plače i zbog međunarodne zajednice, one iste koja danas govori o ljudskim pravima, a tada je ostala nijema. Nije se radilo samo o tih 12 beba, to je značilo 12 djetinjstava, 12 odrastanja, 12 budućnosti. Samo jedan telefonski poziv moćnika mogao je spasiti te živote – zaključio je Stanivuković.
Danas bi, dodao je, svako od njih trebalo da ima svoj život, svoje snove, svoje porodic, ali to im nije dozvoljeno.
– Zato ovaj spomenik ne ćuti, on vječno plače – poručio je gradonačelnik.
Odlukom Savjeta bezbjednosti UN u maju i junu 1992. godine bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.
Prva beba umrla je 22. maja 1992. godine, nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba. Do 19. juna iste godine u Banjaluci je umrlo 12 beba koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.
Agonija je prekinuta probojem koridora i spajanjem banjalučke regije sa ostalim dijelovima Republike Srpske i Srbije.
Trinaesta beba Slađana Kobas izgubila je bitku za život sa 14 godina, a četrnaestoj bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je posljedice za cijeli život.
Smrt beba, kao i sve veća nestašica osnovnih životnih potrepština, bile su razlog za veliku vojnu operaciju “Koridor” u kojoj su se snage Vojske Republike Srpske sukobile sa hrvatskim i muslimanskim vojnim snagama.
Vojna operacija trajala je od 14. do 26. juna 1992. godine i završena je probojem blokade. Ova istorijska vojna pobjeda nazvana je “Koridor života”.
Glas Srpske
